VELIKE nedjeljne večere bile su tjedni ritual u domu Sopranovih, slično kao i u mnogim talijansko-američkim obiteljima. “Ove obiteljske stvari, ove nedjeljne večere, važne su”, rekao je Tony Soprano, glava obitelji, jednom prilikom svojoj sestri Janice koja u tome, baš kao i u mnogim drugim stvarima koje su zahtijevale njen angažman, nije previše uživala.

Obroke je ipak uglavnom pripremala Tonyjeva supruga Carmela, a gosti su bili šira obitelj, ali i bliski prijatelji. Kruh i zelena salata bili su glavni proizvodi na obiteljskom stolu zajedno s rotirajućim jelovnikom tjestenine s umakom marinara ili bolognese, lazanjama, manicottima ili patlidžanima.

Mesna jela poput pečene piletine ili teleće pizzaiole te jednostavno povrće kao što su mahune ili nešto ukusnije poput punjenih artičoka, upotpunjavalo je glavni obrok. A deserti, koji nisu bili isključivo nedjeljom, često su bili cannoli, tiramisu i sfogliatelle (lisnato tijesto punjeno zaslađenim šlagom i ricottom) te povremeno kolači iz kultne male talijanske pekare Ferrara.

Najutjecajniji slatkiš u emisiji bila je ipak pita od ricotte s ananasom; ukusan napuljski desert koji se često poslužuje za Uskrs. Ispekla ju je Carmela, a zatim isporučila kao prijetnju susjedovoj sestri kako bi kćeri Meadow napisala preporuku za Georgetown. Tonyjeva teška ruka u stražnjem džepu nije štetila…

Ta kombinacija slatkog i gorkog pokazala se, sjetit ćete se, učinkovitom strategijom podmićivanja i upisa na željeno sveučilište.

Matrijarh

Kao matrijarh, Carmela je bila poveznica hrane, obitelji i ljubavi, a svi su bili ludi za njezinim kuhanjem. Čak joj se i župnik jedne večeri za vrijeme jake oluje nasumično pojavio na pragu. Razlog: “Moram se ispovjediti…”, rekao je otac Phil, “imam neutaživu želju za tvojim pečenim zitima.”

Bez obzira na prave namjere oca Phila – oni koji su gledali seriju znat će koje su, a i ostali mogu pretpostaviti – on nije bio jedini koji je bio oduševljen Carmovim zitima s kobasicama. Bio je to omiljen obrok u obitelji, i to s veoma dobrim razlogom.

Čak i u pilotu ove serije, koja je s prikazivanjem na HBO-u započela u siječnju prije točno 25 godina, dvanaestogodišnji A. J. Soprano veseli se pečenim zitima svoje bake Livije, ali kako ona ne vozi kad predviđaju kišu pa ga obavještava da na rođendan ipak neće doći, slavlje mu biva upropašteno.

Zabava postaje, nota bene, još gora kad Tony doživi svoj prvi napadaj panike gledajući svoje dragocjene patke i znojeći se nad vrućim roštiljem na drveni ugljen, s cigarom u ustima, ali tada počinje nešto što će podjednako publika i TV kritičari smatrati najboljom televizijskom serijom svih vremena.

I nije to slučaj kao s Messijem, na primjer, kad ga njegovi fanovi tako nazivaju, a svi oni ostali koji se zaista razumiju u nogomet znaju da nije ni među pet najboljih, već je to ovdje zbilja i povijesna činjenica koja se osim u televiziji duboko ukorijenila i u pop kulturi.

Serija i o hrani

Sopranosi su, naime, serija koja je započela drugo zlatno doba televizije, ponajviše zahvaljujući jedinstvenoj izvedbi pokojnog Jamesa Gandolfinija kao Tonyja Soprana, ali i prekaljenog televizijskog scenarista Davida Chasea koji je uspio stvoriti i lansirati u orbitu TV antijunaka koji usred borbe za uspostavu ravnoteže između svoje dvije obitelji – jedne kod kuće, druge s mafijašima kojima je šef – pada u depresiju i posjećuje psihijatricu. To je, jasno, samo premisa serije, ali ona je mnogo, mnogo više od toga…

Između ostaloga, to je serija i o hrani, koja je po prikazivanju igrala jednu od važnijih uloga u svih 86 epizoda jer se skoro u svakoj sceni nešto jede, odmara od obroka, priča o hrani ili priprema za odlazak na jelo. Čak i dok se smrzavaju u šumi nakon neuspješne likvidacije nekog pravo zeznutog Rusa, jedu.

Smrznuti ketchup doduše, ali ipak se jede… Uz sav kriminal, nasilje, striptiz klubove, trenirke, gel i obiteljsku dramu, svim likovima je zajednička bila ljubav prema hrani. Bio je to važan aspekt njihova talijanskog ponosa, jer je bio ključan za okupljanje obitelji, a hrana se u Sopranosima nije stoga samo konzumirala nego se i slavila.

Kao portal specijaliziran za gastronomiju, ali i uslijed osobnih sklonosti potpisnika ovih redova prema navedenoj seriji, to nipošto nismo mogli zanemariti…(Čitaj dalje da vidiš koje su bile još dvije glavne odrednice za hranu u seriji, ali i što se jelo u posljednjoj, veoma kontroverznoj i svakako antologijskoj epizodi serijala).

Meso

Elem, osim nedjeljnih ručkova kod Carmele, ekipa se često okupljala u Satriale’s Pork Storeu, jednom od Tonyjevih legitimnih poslovnih frontova, ispijajući tamo espresso i Pellegrino za stolovima na otvorenom ili za timskim obrokom u stražnjoj prostoriji s malom kuhinjom. Jelo koje su svi voljeli bile su braciole, sicilijanske mesne roladice od govedine i sira. Zbog njihova neodoljivog okusa Tony je jednom depresivnom članu posade predložio: “Ako želiš počiniti samoubojstvo, zaveži cipele i zagrizi braciole.”

Bila je to šala koja se nastavila na Paulijevu priču tome kako su pertle prljave jer se vuku po podu u muškom zahodu pa bi, čim ih svežeš, trebao oprati ruke, a kojom je Tony zapravo htio promijeniti temu razgovora jer je ovaj depresivni član njihove ekipe u tom stanju bio zbog smrti svog brata blizanca kojega su upravo po Tonijevom nalogu i likvidirali. Šala je uspjela, svi su se nasmijali i tema je promijenjena, a braciole su postale jedan od najtraženijih gastro pojmova na internetu početkom dvijetisućitih godina.

Meso je, nadalje, u velikoj mjeri bilo dio prehrane Sopranosa. Hladnjaci su bili dobro opskrbljeni talijanskim narescima poput pršuta i tanko rezane svinjske vratine “gabagoola” (capocollo). Pečenje odrezaka i kobasica na roštilju bilo je još jedna od omiljenih aktivnosti, a njihovim sendvičima s mortadelom nisu mogli odoljeti ni agenti FBI-a koji bi u pauzama od uhođenja i prisluškivanja na ručak navraćali upravo u njihov lokal.

Specijalni agent Dwight Harris, koji je u prvih pet sezona zadužen za Sopranov predmet, a u posljednjoj nakon premještaja u antiterorističku jedinicu postaje de facto njegov suradnik u borbi protiv Phila Leotarda, po povratku iz Pakistana, gdje je prebolio neki zeznuti parazit zbog kojega je jako smršavio, odmah se zaputio u Satriale po njihov teleći sendvič.

“Dao Bog da se udavi u njemu!” prokomentirali su Sopranosi kad su ga vidjeli, ali nisu mu ipak stali na put do omiljenog jela. Ne diraju naime u ničije obitelji, niti prehrambene navike… Stara je to škola!

Satriale’s Pork Store fiktivni je lokal koji je u sedamdesetima preuzeo Johnny Boy Soprano, član obitelji DiMeo, kad je g. Satriale počinio samoubojstvo jer nije uspio otplatiti kockarske dugove. Od tada je lokal bio stalno okupljalište članova ekipa Gualtieri i Soprano, a smrću Johnny Boya nasljeđuje ga njegov sin Anthony. Iako u vlasništvu mafije, Satriale’s vodi zakonit posao prodajući različite vrste mesa, a ujedno je i kavana koja nudi peciva i espresso.

New Jersey

Lokal je smješten na adresi 101 Kearny Avenue u Kearnyju, ali kako to mjesto zapravo ne postoji, već je bila riječ o zapuštenom prostoru koji su producenti koristili samo za snimanje serije i nedugo nakon snimanja je srušen, ne možete ga posjetiti prilikom vašeg idućeg turističkog obilaska New Jerseyja.

To međutim ne znači da tamo ne trebate otići, jer je New Jersey, a isto će vam reći svatko tko se barem jedanput do tamo otisnuo, fantastično mjesto za hranu. Sopranosi su o tome obavijestili sve ostale države u SAD-u, ali i mnogo šire… Cijeli svijet je odjedanput želio jesti u New Jerseyju!

Satriale’s je, da evo zaključim s tim legendarnim mjestom koje bih rado imao i u Zagrebu, možda negdje u Martićevoj samo s manje ubojstava i rezanja ljudi u stražnjim prostorijama, temeljen na Sacco’s Meat Marketu smještenom na 3. Aveniji u Elizabethownu, trgovini koja je bila paravan za kriminalno sjedište Uncle Joe Giacobbea, starog mafijaša iz obitelji DeCavalcante.

Sacco’s Meat Market posluje uzgred kazano još uvijek kao mesnica, o kriminalnim djelatnostima nemamo nikakve informacije niti bismo ih se usudili ovako javno iznijeti kada bismo ih imali, pa ako netko baš želi doživjeti atmosferu i probati hranu najsličniju onoj iz Satrialesa – to je svakako prava adresa za njega! (Neka samo ne veže pertle na cipelama prije nego što zagrize braciole…)

Treće i posljednje mjesto koje ću ovom prilikom spomenuti, ali nipošto najmanje važno, takoreći je obiteljski restoran Sopranovih. Artiejev restoran Nuovo Vesuvio, koji je otvorio nakon što mu je Tony zapalio stari Vesuvio kako bi se naplatili od osiguranja, mjesto je na kojemu jedu bez obzira jesu li trenutno u svađi s Artijem, a što je nerijetko znao biti slučaj jer je to jedna nesigurna budala kojoj nedostaje svijest o vlastitim manama i naivčina koja nikad ne uči iz svojih pogrešaka, ili se eto otvorio neki bolji talijanski restoran kao što je bio slučaj s Da Giovanni’s u koji Toni zbog dugogodišnjeg prijateljstva s Artijem nije volio zalaziti iako su im njoki bili mnogo bolji od onih u Novom Vesuviju.

Artie je topao i druželjubiv domaćin, ugostitelj i prijatelj Tonyja Soprana iz djetinjstva koji se pojavljuje kroz cijelu seriju, od prve do pretposljednje epizode, a njegovi pothvati izvan ugostiteljstva obično propadaju na nepredvidivo katastrofalne načine donoseći komično olakšanje mnogim epizodama u kojima se pojavljuje.

Odličan je kuhar i restoran mu je sjajno radio. Tony je tamo obožavao jesti teleću parmigianu, ali uslijed tih nekih svojih karakternih mana sve je manje vremena počeo provoditi u kuhinji pa je poslove kuhanja delegirao na radnu snagu iz Meksika, što je česta greška mnogih vrsnih kuhara i jedan od učestalijih razloga što im propadaju restorani. 

The Sopranos Family Cookbook by Artie Bucco

U jednom od svojih najgorih trenutaka pred kraj serijala, Artie pristaje primiti dvoje ljudi nakon radnog vremena i nakon što su mu svi pomoćni radnici napustili kuhinju te počevši pripremati zeca po starom receptu svoga oca koji je otvorio prvobitni Vesuvio, nanovo otkriva ljubav prema kuhanju i tako nam daje nadu da bi njegov restoran mogao ponovno raditi kao u svojim najboljim danima u kojima su producenti serije izdali čak dvije kuharice s njegovim receptima, od čega je svakako najpoznatija The Sopranos Family Cookbook by Artie Bucco.

Riječ je dakako o kičastoj zbirci recepata za omiljena talijansko-američka jela, ali i sjajnih fotografija glumačke ekipe zbog kojih je ta knjiga i mnogo više od kuharice.

Kulinarski užici obitelji Soprano, međutim, mnogo su više od dekorativnih. Mjesta na kojima se u seriji poslužuje hrana imaju gotovo svetu kvalitetu: Artiejev restoran Nuovo Vesuvio, slabo osvijetljeni bar u Bada Bingu, stol na otvorenom u Satriale’s Pork Storeu i Sopranov obiteljski stol za večeru, zapravo su napeta psihološka bojna polja na kojima se odvijaju neke od najupečatljivijih svađa i tučnjava. Baš kao što je to uostalom slučaj u svim obiteljima čijim venama teče uzavrela južnjačka krv…

Završna scena finalne epizode Sopranosa neiscrpan je izvor polemika već godinama. Svatko ima svoje viđenje i interpretaciju tih pet minuta koje su najviše obilježile svih šest emitiranih sezona.

Čak i danas, 25 godina nakon što je ta epizoda emitirana, rasprave i dalje traju, ali konsenzusa nema. Je li druženje Tonyja Soprana s njegovom obitelji u malom lokalnom restoranu bila ujedno i njegova posljednja večera? “Don’t stop believing”, kaže pjesma grupe Journey koja u tom trenutku svira.

Ono međutim oko čega nema spora, to je posljednji obrok obitelji Soprano u kojem zajedno uživaju. Dok Tony, Carmela i AJ (Meadow je zauzeta pokušavajući bočno parkirati) pregledavaju svoje jelovnike, jedno ih spaja: košarica prženih kolutića luka. Naručio ih je još i prije nego što su svi došli i to je, ako se njega pita, najbolji prženi luk u državi.

Tonyja su najviše usrećili ti mirni trenuci kad je bio okružen obitelji i radio ono u čemu je najviše uživao: dobro jeo. Kao što AJ kaže kad parafrazira svog oca: “Usredotočite se na dobra vremena”, a takvih je u ovom legendarnom serijalu, pa i u gastronomskom smislu, bilo itekako mnogo.

Piše: Miro Par

Tekst je, uz dozvolu, u cijelosti prenesen s portala Kult Plave Kamenice.